Datum: 02.10.2012.
    slika - udruga slijepih

       

    MA COVIK MIRITO


    Četrdeset i tri godine rada za slijepe i slabovidne

    Vicko Sviličić, predsjednik Županijske udruge slijepih Split, ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Splitsko-dalmatinske županije, u slobodno se vrijeme na Visu bavi maslinama i vinom.

    Iako se u politici mišljenja redovito razilaze, tride­set i tri vijećnika županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije jednoglasno su se složila kako je Vicko Sviličić, predsjednik Županijske udruge slijepih Split, zavrijedio županijsku nagradu za životno djelo. Priznanje mu je uručeno u utorak, 16. travnja 2013. na svečanoj sjednici. "Nagrada je otišla u prave ruke", kazat će čak i oni koji površno poznaju Vicka Sviličića, čovjeka koji se pune četrdeset tri godine bori za prava slijepih i slabovidnih osoba. Njegove beskompromisne istupe u javnosti, ali i humanitarne akcije u kojima sudjeluje njegova udruga, Splićani prate godinama. "Slijepi i slabovidni ne žele saža­ljenje, nego uvažavanje. Želimo živjeti i raditi kao i svi drugi, ali nas u tome mora pratiti vlast", ističe 71-godišnji Vicko koji je s posebnim emocijama pri­mio vijest o nagradi Splitsko-dalmatinske županije, tim više što je, kaže, prvi Višanin koji je primio to priznaje. "Nagrada puno znači, ali i obvezuje. Svoju misiju nastavljam i dalje. Vlasti se mijenjaju, ali naši problemi, na žalost, ostaju isti", kaže Vicko.

    Vicko je, svi se slažu, pravi pravcati otočanin, iliti, kazali bi u Dalmaciji, "bodul". Što znači da su mu u genetski kod zapisani upornost, odvažnost, odgo­vornost, ljubav prema rodnoj grudi, ali i osjetljivost za druge te zrnce avanturizma sa željom da se uvijek ide dalje, čak i u nepoznato. Premda već godinama sa suprugom Gordanom i obitelji živi u Splitu, Vicko svaki slobodan trenutak koristi za posjet voljenom Visu, pučinskom škoju gdje je 1942. i počela njegova životna priča. I to u Podšpilju, u selu Žena Glava, mje­stu u središnjem dijelu otoka, u blizini mnogo pozna­tije Komiže. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, odlazi kao i mnogi Višani u Split gdje se upisuje u srednju ekonomsku školu. Prelazak iz "maloga" u "veliko misto" prošao je za Vicka poprilično bezbolno. (Ako se izuzmu dani kada su mu do boli nedostajali obitelj i rodni škoj.) U gradu se podno Marjana dobro snašao s time da već po dolasku pokazuje interes i za društveni angažman. Više puta sudjeluje i na radnim akcijama gdje je dva puta proglašen udarnikom. U međuvremenu, život počinje gledati kroz objektiv i vrlo brzo postaje ovisnik o fotoaparatu. Postaje i član Fotokluba "Marjan" te sa svojim fotografijama sudje­luje na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu. U više navrata osvaja priznanja za svoje fotografije. Ak­tivira se i u Planinarskom društvu "Mosor" u kojemu postaje član Izvršnog odbora, ali i voditelj fotosekcije. A onda je sudbina malo čudno "zamišala" karte. Već u srednjoj školi počinje naglo gubiti vid.

    Slijede godine neuspješnog liječenja na Očnoj klinici u Sarajevu te se 1969. godine učlanjuje u Međuopćinsku organizaciju slijepih Split. Mnogi bi se u takvom slučaju povukli "nekoliko koraka natrag", ali ne i Vicko koji nastavlja svoj put, odlučan u namjeri da kao i njegovi preci živi od vlastitog rada. Počinje raditi kao telefonist u trgovačkom poduzeću "Dalma" gdje ostaje do mirovine. Svojim pristupom poslu, ali i odnosom prema kolegama vrlo brzo je stekao ugled uzornog radnika pa je više puta biran u Rad­nički savjet te tvrtke. Čak štoviše, 1983. proglašen je "radnikom godine" te je dobio i godišnju nagradu. U međuvremenu ustrajno i predano radi za dobrobit slijepih i slabovidnih osoba. U Izvršni je odbor sa­dašnje Udruge slijepih Splitsko-dalmatinske županije prvi put izabran 1971. godine. Taj izbor je potvrđivan u još nekoliko mandata sve do aktualnog izbornog ci­klusa kada, četvrti mandat zaredom, obnaša i dužnost predsjednika udruge. Sve to vrijeme djeluje u korist članstva u području školovanja, zapošljavanja, nabave tiflopomagala, kulturnog, sportskog i općenito društvenog života slijepih. Županijska udruga slijepih Split s preko petsto uglavnom starijih članova, iznimno je aktivna. Sudjeluje u životu grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije različitim projektima čijem je osmišljavanju i provođenju Vicko dao veliki obol. Od posebnih, najznačajnijih projekata i programa ovdje spominjemo osnivanje Sportskog kluba slijepih Split u kojemu je obnašao dužnost predsjednika, a potom i tajnika, osnivanje i djelovanje trgovačkog društva "Pogled" d.o.o. kojeg je utemeljitelj Udruga, prvog Kluba slijepih darovatelja krvi u Hrvatskoj kojega je predsjednik od osnivanja 1993. godine, punih dvadeset godina, usvajanje programa izrade staklenih očnih proteza u okviru Udruge za građanstvo, humanitarnu akciju iz 1996. pokrenutu u cilju prikupljanja sredstava za nabavu elektrodijagnostičkog aparata "Primus" za Očnu kliniku splitskog KBC-a u vrijednosti 55000 DM što priznaju Društvo "Oculi International" i sama bolnica, dodijelivši Vicku Sviličiću posebna priznanja, projekt "Dotakni i vidi" u okviru kojeg su tiskane taktilne razglednice crteža Ivana Meštrovića, užeg centra grada te tlocrta Dioklecijanove palače i užeg središta Splita kao i mnoge druge akcije u sklopu ovog projekta, Sportske susrete slijepih Dalmacije "DIS". U vrijeme Domovinskog rata sudjeluje u akciji Udruge kojom ona pomaže slijepim prognanicima i izbjegli­cama. Ovaj niz mogao bi se nastaviti mnogim drugim uspjesima Udruge u kojoj je svoj nemjerljiv doprinos dao baš Vicko Sviličić koji je bio savjetnik bivšeg župana Ante Sanadera za pitanja osoba s invaliditetom.

    Uz brojna zaduženja i aktivnosti u Udruzi, deve­desetih godina počinje i Vickov politički rad. Najprije kao zastupnik ulazi u Skupštinu HSS-a, a od 1998. g. član je Izvršnog odbora HSS-a u četiri uzastopna mandata. Bio je član Povjerenstava za priznanja, za pomagala, te za izradu Statuta. Danas je dopredsjednik Hrvatskog saveza slijepih.

    Za svoj dugogodišnji, predani rad Vicko je primio brojna priznanja, od kojih izdvajamo Plaketu Hrvat­skog saveza slijepih 1976. i 1996., Plaketu i povelju Saveza za sport i rekreaciju invalida grada Splita 1979. godine, Plaketu Udruge slijepih Splitsko-dalmatinske županije 1981 .i 2001. te Zlatnu plaketu 2011. godine, priznanja Gradskog društva hrvatskoga Crvenog križa gradova Split i Kaštela; Orden rada sa srebrnim zra­cima koji mu je 1982. dodijelilo Predsjedništvo SFRJ te Plaketu "Veljko Vlahović" koju je 1989. dodijelila Republička konferencija za zaštitu i rehabilitaciju invalida. Godine 1999. uručena mu je Plaketa prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, 2012. godine nagrada "16. lipanj" za životno djelo koju mu je dodijelio Hrvatski savez slijepih, a u listopadu 2012. godine hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrin­ske. Priznanja ima još, a travanjska nagrada Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo samo je nastavak toga bogatog niza. Vjerujemo da će nagrada

    biti još jer Vicko ima neostvarenih želja, ali i novih planova. Kao prioritet navodi novi prostor Županijske udruge slijepih Split koja već godinama radi u iznimno neprimjerenim, skučenim uvjetima.

    Kad nije u Splitu, Vicka se može naći u rodnom Podšpilju, u Žena Glavi gdje obrađuje masline koje se već nekoliko godina ponovno sade na Visu, a proizvo­di i vino. Bude, kaže, oko dvjesto litara plavca i sto dvadeset litara vugave, odnosno "bugave", kako na Visu nazivaju tu vinsku sortu, a to uglavnom podijeli prijateljima.

    U međuvremenu istražuje rodoslovlja svojih sumještana u Podšpilju. Njegovi prezimenjaci, kako kaže, stoljećima žive na Visu, ali potječu iz Imotske krajine. U svim tim aktivnostima prati ga u stopu već godinama supruga Gordana koja je, kao i Vicko, do­stupna svakom članu udruge 24 sata na dan. Vicku je suradnica, osobni vozač, ali i dokaz kako iza svakog uspješnog muškarca stoji - žena.

    O Vicku Sviličiću moglo bi se reći još mnogo toga, ali, kako se kaže u Splitu, "triba ostavit ništo i za drugi put". Priču ćemo nastaviti drugom prigodom, kad Vicko dobije (a sigurni smo da hoće) novo priznaje. I na kraju možemo zaključiti samo jedno, životna priča Vicka Sviličića najbolji je dokaz kako sljepoća nije hendikep. Možda tek različitost koja ne priječi da se uspješno radi i za druge. Uostalom, zar nije mnogo teže onima koji su i kod zdravih očiju - slijepi?

     

    Objavio: Bruno

    Arhiva svih objavljenih članaka

    Loading...