Ilustracija generirana umjetnom inteligencijom: stariji muškarac hoda stazom između stambenih zgrada i tvornice. U jednoj ruci drži štap, a drugom prati nisku ogradu. U pozadini su breze i djeca koja igraju nogomet. Ilustracija je nadahnuta opisima naselja u Kaunasu; nije povijesna fotografija.

 

Zamislite grad Kaunas u Litvi 1962. godine. Ruše se drvene kuće na aveniji Savanorių. Jedna od njih pripadala je Pranasu Daunysu, vojniku koji je kao ranjeni dobrovoljac izgubio vid. Kao jedan od onih koji u tamnim trenutcima znaju stvoriti sjajan trag, kasnije je baš taj vojnik litavskom jeziku prilagodio Brailleovo pismo. Na mjestu tih drvenih kuća niču stambene zgrade, a slijepe se obitelji upravo u njih useljavaju. Samci dobivaju jednosobne stanove. Parovi koji osnivaju obitelj dobivaju veće. Mnogi domovi već imaju radio, magnetofon, hladnjak i perilicu rublja — uređaje koje su te 1962. godine u Sovjetskom Savezu mnogi mogli tek sanjati.

Preko puta stambenog kompleksa nalazi se tvornica s tri zgrade. Do 1984. godine, tvornica je već zapošljavala 1.508 ljudi, uključujući 414 osoba koje su radile od kuće. Proizvodile su četke, ukosnice, gumbe, zamke, pleteninu, vunenu pređu te tkane i pletene proizvode. Između tvornice i stambenih zgrada nalaze se škola, vrtić, ambulanta, kantina, dom kulture, knjižnica, trgovina namirnicama i trgovina tvorničkim proizvodima. U dvorištima su pješačke staze i niske ograde koje ljudi mogu pratiti dugim bijelim štapom. Mali park u blizini poznat je kao aleja „Pletkų“, iliti  Aleja pletkarenja odnosno tračeva.

Povjesničarka Skaidra Grabauskienė to je opisala ovako: sve što vam je trebalo bilo je na jednom mjestu, pa ste cijeli život mogli provesti ne izlazeći iz naselja slijepih.

Ljudi su taj kvart katkad u šali nazivali „getom slijepih“. Taj kvart još i danas postoji. Slijepe osobe, naravno, ne žive samo u tom dijelu Kaunasa: žive diljem grada i drugdje.

Kako to da su postojala ta naselja?

Sovjetska ideologija invaliditet je promatrala kao medicinski nedostatak i prepreku radu. Kada je 1980. jedan novinar sa zapada pitao hoće li SSSR poslati sportaše na Paraolimpijske igre, SSSR-ovi dužnosnici su odgovorili: „U SSSR-u nema invalida.“ Mnoge osobe s drugim vrstama invaliditeta slane su u internate i posebne ustanove, daleko od očiju javnosti.

Međutim, slijepi su pronašli drukčiji put, dijelom zato što se njihov rad mogao uklopiti u sovjetsku ideju produktivnosti. Godine 1958. vlast je naredila izgradnju stambenih zgrada za slijepe osobe blizu vrtića, škola i prilagođenih tvornica. Plan su podržavali i slijepi aktivisti. Vođa zajednice P. Avižonis tvrdio je da pametna socijalna politika „ne zahtijeva povlastice ni milostinju, nego razvoj preostalih vještina i mogućnosti djelovanja radi produktivnog rada“.

Rezultati su za ono vrijeme, ali i današnje, bili značajni. Između 1958. i 1998. Litavski savez slijepih izgradio je oko 100.000 četvornih metara tvorničkih i stambenih prostora, uz zgrade za različite usluge i kulturne sadržaje te više od 3.000 stanova. Velik dio financirao je iz vlastitih prihoda. Naselja su nastala u Vilniusu, Kaunasu, Klaipėdi, Šiauliaiju, Panevėžysu i čak u gradiću Švėkšni, gdje je nova ulica 1962. nazvana Ulicom Luja Braillea (Luji Brailio).

No priča ima i drugu stranu. Pristupačnost okupljena u nekoliko ulica sigurno je olakšala život unutar njih, međutim, nepostojanje pristupačnosti svugdje drugdje učinilo je ostatak grada toliko težim za dosegnuti.

Vilnius: prije naselja slijepih

Priča naravno ne počinje sa spomenutim stambenim kompleksima. 1929. godine, slijepi izrađivači košara već su radili u ulici Antakalnio. Godine 1937. Društvo za skrb o slijepima dobilo je imanje od 20 hektara u Baltadvarisu te je tamo uzgajalo vrbe za izradu košara. Takvi detalji pomažu nam zamisliti ljude i njihov rad još i prije kasnije izgrađenih zgrada.

Od izrade košara do domova i radnih mjesta: pet trenutaka u priči o Vilniusu.

Vremenska crta Vilniusa, od vrha prema dnu: 1929., slijepi izrađivači košara rade u ulici Antakalnio; 1937., imanje u Baltadvarisu za uzgoj vrbe za izradu košara; 1940., radionica i trgovina otvaraju se u bivšoj školi za slijepe; 1961., dovršena je prva stambena zgrada za slijepe osobe; 1965., otvara se radnički dom s 203 sobe.

Nova proizvodna zgrada slijedi 1964., a upravna se zgrada otvara 1975.

Kako su se ljudi ondje kretali?

Tijekom našeg posjeta Vilniusu, ljudi su nam ispričali da su se slijepi stanovnici poznatim rutama kretali tako što su rukom ili štapom pratili niske ograde i prirodne granice, poput živica. Te su im značajke pružale opipljiv orijentir koji su mogli slijediti. Rečeno nam je da su ih ljudi upotrebljavali i prije nego što su na tom području bijeli štapovi došli u upotrebu.

Ali što se događalo kada je netko želio otići izvan poznatih mu granica?

Primjerice, godine 1975. slijepe osobe prikupile su novac za veliki podzemni prolaz ispod prometnog raskrižja Savanorių–Taikos u gradu Kaunasu. Povezivao je tvornicu sa stanovima, knjižnicom, trgovinama i stajalištima trolejbusa. Slični podzemni prolazi izgrađeni su poslije, ali samo ondje gdje je živjelo mnogo slijepih osoba. Na nekoliko raskrižja u naseljima bili su i zvučni semafori, u to vrijeme gotovo nezamislivi drugdje.

Stanovnici intervjuirani mnogo godina poslije opisali su taj kontrast. Jedan se muškarac u naselju osjećao potpuno samostalno, ali je izvan njega ulice prelazio po sluhu: osluškivao bi automobile slijeva, požurio do sredine, a zatim osluškivao automobile zdesna.

Od Brailleova pisma do knjižnice

Korijeni knjižnice sežu dalje od naselja slijepih. Pranas Daunys pripremio je litavsko Brailleovo pismo 1928., kada su se pojavile i prve rukom pisane knjige na Brailleovu pismu. Prva tiskana Brailleova knjiga u Litvi uslijedila je 1930. Poslije su uz tvornice rasle knjižnice; prva litavska zvučna knjiga pojavila se krajem 1962. Godine 1966. te su se knjižnice udružile u Središnju knjižnicu u Vilniusu.

Četiri prekretnice na putu prema današnjoj Litavskoj audiosenzornoj knjižnici.

Vremenska crta knjižnice, od vrha prema dnu: 1928., litavsko Brailleovo pismo i rukom pisane knjige; 1962., prva litavska zvučna knjiga; 1966., tvorničke knjižnice ujedinjuju se u središnju knjižnicu u Vilniusu; danas Litavska audiosenzorna knjižnica pruža pristupačno štivo prvenstveno u e-pub formatu i na brajici na zahtjev.

Nekoliko zanimljivosti za kraj

• Očna bolnica u Kaunasu (1975., 240 kreveta) izgrađena je novcem koji su zaradili slijepi radnici.
• Kuća Pranasa Daunysa srušena je radi izgradnje stambene zgrade za slijepe osobe. Danas se u toj zgradi na aveniji Savanorių nalazi kaunaska podružnica Audiosenzorne knjižnice.
• Neke tvornice iz sovjetskog doba još posluju kao društvena poduzeća. Regseda u Klaipėdi, primjerice, opskrbljuje IKEA-u.

Ova priča nastala je nakon drugog transnacionalnog projektnog sastanka Erasmus+ VOICES EU projekta u Vilniusu u Litvi. Tijekom kulturnih obilazaka grada i posjeta Litavskoj audiosenzornoj knjižnici ljudi koje smo susreli podijelili su s nama priče o litavskoj zajednici slijepih, njezinoj povijesti i naseljima izgrađenima za slijepe osobe. Ti su nas razgovori potaknuli da saznamo više — i podijelimo ono što smo otkrili.

U sljedećoj objavi pobliže ćemo predstaviti samu knjižnicu i značajke pristupačnosti koje smo upoznali tijekom posjeta.

Za više informacija i izvore na temelju kojih je izrađen tekst, molimo posjetite službenu stranicu VOICES_EU projekta te originalan #EPALE blog.